Charles Darwin je mrzio paunov rep! Doduše, možda je to malo pretjerana tvrdnja. Nije ga mrzio, ali mu je zadavao poprilične glavobolje, što je istaknuo i u jednom od pisama svom kolegi biologu. Kako nešto tako veliko i kićeno može biti evolucijski podržano? Jednostavno se nije uklapalo u njegovu teoriju!
Dio odgovora ipak je pronašao u spolnoj selekciji. Objašnjenje je zapravo jednostavno. Kroz spolnu selekciju mužjaci s raskošnijim repom mogli su imati veću reproduktivnu uspješnost, unatoč velikom i energetski zahtjevnom repu koji nije imao očitu praktičnu funkciju.
Godinama poslije još jedan biolog, Amotz Zahavi, ponudio je dodatno objašnjenje kroz tzv. handicap principle. Signal može biti uvjerljiv upravo zato što je skup. Raskošni paunov rep radi upravo to, kao da pokazuje drugima: „Gle, unatoč veličini i raskoši ja ga mogu posjedovati i normalno funkcionirati!“
Paunov rep u ljudskoj izvedbi
Ljudi također imaju svoj paunov rep. Kupuju skupe kuće, automobile, satove i nakit, odjeću i torbice, idu u skupe restorane i na fancy putovanja. Naravno, postoje oni koji su doista zaljubljenici u oktane i motore automobila, satne mehanizme ili lijepo skrojena odijela. Ali budimo realni, puno ljudi kupuje iz sasvim drugih motiva.
Skupim stvarima signaliziramo status u društvu, ali i suprotnom spolu. Neka socio-psihološka istraživanja pokazala su da aktiviranje motiva pronalaska partnera može povećati sklonost trošenju na vidljive luksuzne proizvode. Osim toga, skupim stvarima signaliziramo svoj status i prema konkurenciji.
Tu se još pojavljuje i poznati fenomen „Keeping up with the Joneses“ osobito popularan u našoj kulturi razmišljanja. Pojednostavljeno, ako je susjed kupio skupi automobil, moramo i mi. Ako frendovi idu na svjetsko prvenstvo, idem i ja. Ako svi idu na more, idemo i mi! Jer što će ljudi misliti o nama? I, na kraju krajeva, nisu oni valjda bolji od nas!
Čovjek je kroz te motive pronašao i način lažiranja paunova repa. Može se zadužiti da bi se dokazao. Neki troše bogatstvo da bi pokazali bogatstvo. A zahvaljujući kreditima mogu pokazivati i bogatstvo koje nemaju. Problem nastaje onoga trenutka kada postane važnije što drugi misle o našim stvarima nego trebaju li nam one doista i koliko nama samima vrijede.
Takvo ponašanje povezano je s pojmom upadljive potrošnje, koji je još krajem 19. stoljeća popularizirao ekonomist Thorstein Veblen u djelu The Theory of the Leisure Class. Ideja je jednostavna: određena dobra ne kupujemo samo zbog njihove uporabne vrijednosti, nego i zato što njihova vidljiva cijena signalizira status i resurse. Problem, dakle, nije u skupoj stvari koju si ponekad priuštite, nego u hrpi nepotrebnih koje kupujete da biste se dokazali i pokazali.
Većina pravog financijskog zdravlja ionako nema osobito dobar paunov rep. Fond za nepredviđene situacije nitko ne vidi. Ušteđenih 20 posto plaće ne stoji parkirano ispred kuće. Portfelj koji gradite dvadeset godina neće privući pogled prolaznika. Činjenicu da nemate potrošačkih dugova teško ćete fotografirati za Instagram. Ironično, neki od najboljih znakova bogatstva upravo su oni koje nitko drugi ne može vidjeti.
Paun nema mnogo izbora. Svoj je rep dobio evolucijom i mora ga nositi. Mi smo dobili mogućnost izbora. Zato možda prije sljedećeg statusnog troška vrijedi postaviti samo jedno pitanje:
Paun svoj rep nije birao. Vi svoj jeste. Koliko vas košta?
Napomena: Ovaj tekst može sadržavati affiliate poveznice.
Ukoliko ste zainteresirani za naše usluge slobodno nas kontaktirajte.
